pjesme_zvijezde

Očima smo gledali svijet budni.
Rukama dodirivali svu njegovu ljepotu.
I bol smo mogli usnama dodirivati
te svoje duše oko vrata nositi.

Da smo nakon svega opstali
još bi činili najljepša čuda.
Ne bi nas udaljivala telefonska žica,
a pjesme s papira zbližavale.

Kiše su počele padati,
a naši potpisi se počeli brisati.
Tako je nestalo i naše prijateljstvo.
Nestalo je kao kišom oprano.

- Ova pjesma je posvećen mojoj prijateljici Joci. nekoliko postova prije možete pročitati pjesmu koju je ona meni posvetila. Razlika između nas dvoje (Nine i mene) je godina dana s tim da sam ja stariji. Tako kad sam ja izlazio iz osnovne i išao u srednju ona je ostala u osnovnoj još crnih godinu dana. Ona je još upisala i drugčiju srednju od mene pa se vidimo jako jako rijetko zato govorim kako nas zbližavaju samo materijalne stvari. Mrtve i bez osjećaja. Ja vam jako volim Jocu i mislim da ona nije ni svjesna koliko. Da ste vi vidjeli kolike je ona krokodilske suze isplakala na kraju osnovne škole. Bilo mi je tako žao. Šteta što nije pametnija pa da je preskočila jedan razred. Ali što se može. Nisam ju zbilja dugo vidio, a toliko želim, samo ona vam sada ima dečka i ne vjerujem da bi baš htjela slušati moje žalovanje.
Nadam se da ćemo se uskoro vidit i ispričat...
E joco, joco... Di su otišla naša vremena?

Kako bi prošlo vrijeme
prošle bi i te misli.
Postale bi zaboravljene
i zanemarene.
Sada mi proždiru i dušu i tijelo,
a riješiti ih se vrijeme ne može.

Nikada nisam nikog volio,
a bio sam okružen ljubavlju.
Nikada nisam bio stvarno sretan,
već sam se samo zavaravao.
Nikada nisam zbilja živio,
iako su se moja pluća punila zrakom.

Nadao sam se izlazu.
Htio sam se izvući.
Preživjeti i ovu lošu sreću
hrabro i pobjedonosno.
Boriti se do samog izmoga snage,
no prebrzo sam se umorio.

U mračno mjesto sam se povukao.
Zbilja jako mračno.
A uvjek sam se bojao mraka.

- Još jedna od pjesama u nizu samoubilačkog duha. FFora pjesma sa puno metafora. Zadnja strofa govori sama o mom samoubojstvu (smrti). Nadam se da će vam se svidjeti, ali ako i ne svakako komentirajte...

Ponekad toliko razmišljam o tebi,
o tebi koga i ne znam,
moj nepoznati putniče...

Moja ljubavi,
koju nikada nisam zagrlila
čije usne nisam nikada dotakla.
A voljela sam te puno, najviše.
Više nego kišu, više nego sunce,
više nego jesen...

Sanjala sam te kao cvjetove
prvih suncokreta.
Sad samo tražim vrijeme
što je ostalo tamo negdje.
U danima kada sam te željela...

Ali ti ćeš uvijek biti
moja ljubav...

- Ovu vam pjesmu nisam napisao ja već moja jako dobra i draga te srcu prirasla prijateljica, Nina.. Ona vam je puno bolji pjesnik od mene sa više dara, ali ona vam pisanje pjesama shvaća jako olako. Ova pjesma je posebna zato što je meni posvećena. Nikada nije ničega bilo među nama, ali ne da mi se sada sve to opisivati... Uskoro ću napisati i pjesmu koja je njoj posvećena od mene.
Pozdrav Joci...
njen blo

Nepoznat i praktički nemoguć naslov za prevesti. Mnogi će prepoznati da je to latinski i pobjeći glavom bez obzira. Tko je već čitao moj blog shvatitće da sam ja jako depresivna, umoblna, nestabilna i suicidna osoba. Razumljivo je da onda i ovaj naslov baš neće ulijevati sreću u sve vas. Latinski je jezik zbog kojeg se gimnazijalci i ostali srednjoškolici koji ga uče žele ubiti, a profesoricu. Svi luđaci koji su spremni predavati latinski moraju imati zbilja mnogo hrabrosti.
Još vam nisam rekao značenje naslova. Ta vam se rečenica koristi na katoličkim sprovodima. Za vrijeme zakopavanja svećenik će ju izraći, ali na hrvatskom. Dakle, "Neka je laka ova zemlja pepelu tvome" je onaj naj banalniji prijevod, no hrvati kažu "Neka ti je laka zemlja"!
Koji sam ja očajnik...
Alii ja jednostavno ni ne želim biti spašen.

Pozdrav svim ljudima koji mi nešto znače u životu!

Sada sjedim sam u
sjeni mračnih slova.
U sjeni poziva u pomoć.
Izgubljen u daljini misli
kao i prah bačen u vjetar.
Kao i mala kap slapa.
Kao i voda u pijesak upijena.

Postao sam izgubljen
u sanjarenju.
U svijetu stalne sreće
i ljubavi. A toliko
različit od stvarnosti.

I da su usne od papira,
a moje suze samo boja.
I dalje bi praznim očima
gledao u mrak.
U težinu ovoga svijeta.

Odavno su moja sjećanja
odnešena i bačena u
provaliju bez dna.
Mjesto bez početka ili kraja.
Tada je moj život postao
scenografija što je
nastala u lipanjskoj noći.
Sreća je postala samo mit
skrivena u zastoru zaborava.

Gledao sam staru sliku.
Već je odavno ona izblijedila.
Ta slika nasmiješenih ljudi
je podsjetnik nečega što je bilo.
Nečega što je davno nestalo,
ali još nije zaboravljeno.

Ako već moramo svi nestati,
želio bih ostati zaboravljen
u zvuku najljepše pjesme,
a ne u uobičajnoj tuzi.
U neprestanoj boli.

- Novija pjesma kojom sam htio prikazati način na koji ja razmišljam. Sve je s brda s dola. Pjesma je puna metafora što ja jako volim kod pjesama. Baš me zanima što ćete reći na ovu pjesmu...

Jučer sam sa tišinom pričao.
Šaptala je tiho i polako.
Rekla je da si dobro.
Rekla je da si sretna.

Pričala mi je o tebi.
U uho mi je šaputala
svaki tvoj osmjeh, suzu svaku.
I sve ljubavi tvoje nove.

Više me ne boli srce.
Rane su zacijelile,
ali ne same od sebe.
Netko mi je pomogao i...

Rekao sam tišini, šapnuo
da ljubav je prošla,
ali sporo kako je i došla.
Brzo je nestala i tišina.

Tu tišinu mi danas
drugi ljudi razbijaju.
Ne više ti, niti
rjetko kao ti.

- jako stara pjesma, koju sam napisao još u devetom mjesecu 2004.g. poprilično staro. Lijepa je ali nije kao ove novije. Tada sam se još trudio rimovati pjesme, ali sve su katastofa. Jako su rijetke pjesme koje bi se usudio staviti ovdje a da me ne ispljuju ko kretena.

Sunce mi je namjerno
u oči blještalo.
Kao da dokazati želi
da i u sretnim zrakama
ja tužan mogu biti.
Kao obična patetika...

Ipak je crna boja
samo moja boja.
A zašto?
Zašto je tuga preduvjet
za moje postojanje?
Zašto je usamljenost preduvjet
za svaki moj udisaj?
Zašto moje srce kuca samo
kada suze cure niz obraze moje?
Samo suluda pitanja...

Tekao bi kao izgubljena rijeka.
Svojim tokom uobičajnim.
Jednakim i dosadnim.
Tu je i uvijek jednaka obala.
Isto staro korito.
I uvijek potpuno sam.
Ne postoji nostalgija...

Tuga me ponovno
kao perina pokrila.
Haldila me kao zimski vjetar
i kao sječanjska poledica.
Hladne iglice udarale su
me po licu. Štipale.
Bol je bila ne osjećena.
Jednako kao i ljubav.
Jednako kao i sreća.
Ali znao sam da postoji.
Znao sam da je tu.
Kao i zrak što me okružuje,
ali jednako usamljen...

- Najsvježa pjesma od svih do sada. Čak 10 min. stara. Htio sam ju odmah stavit zato što sam ostao bez dobrih pjesama pa sam malo očajan. Inspiraciju jednostavno ne možeš izvaditi iz hladnjaka kada ti zatreba, već ti treba muza zbog koje su napravljena najveća remek djela... Dok mi se ne ukaže moram koristiti materijalne ljude i ne materijalnu depresiju. Jednom me prof. iz hr. pitala što znače tri ... Ja joj reko da one znače nedorečenost i nešto što će ostati "nezavršeno".

Glittery texts by bigoo.ws

Svi mi tragamo za nečime. Svatko ima svoju potragu i različitiju od nekoga drugog. Neki tragaju za stvarima sa smislom dok neke potrage nisu tako razumne. Svačija potraga je osobi kaja traga za nečime ta potraga najvažnija potraga na svijetu... Zbunjeno!

Izgubio sam se u ovom svijetu.
Raspadao se na dijelove.
Nespojive.

Tražio sam izgubljeno,
a nadao se ne mogućem.
Čekao sam da mi sjećanja navru.
Nepostojeća.

Nadao sam se ljubavi,
a volio nikada nisam.
Zašto se nadam?
Nemoguće.

Osjećaje koje osjetim
ne razumijem.
A kada sam otišao,
svjetla su se pogasila.
Jedino su ostale sjene
i težnje.
A čemu...?

Kada nestane mene,
nestat će i moje pjesme.
Kao vjetar u travi bit će zaboravljene.
Ostavljene od svijeta i ljudi.
Nestat će kao sa lica osmijeh.
Kao riječi sa usana crvenih.
Ishlapit će kao dječja nevinost.
Kao ljubav u mladim noćima.

Možda se ipak nađe netko.
Netko tko se sjeća vjetra u travi.
Netko tko se sjeća osmjeha i riječi.
Ljubavi i dječje nevinosti.
Ali nitko se neće sjećati mene.

Kao ledeni vjetar
izgubit će se moj glas u daljini.
Neće se čuti ništa osim tišine
i padanja sitnih pahulja na meko tlo.
Neće se čuti udaranje leda u moje grudi.
Nestat će zvuk gušenja moga.

Jednako tako nestat ću i ja.
Neprimjetno ću se izgubiti
u hladnoći ovoga svijeta.
U tišini nikakve sreće.

- Ovu pjesmu sam još napisao u 11. mjesecu 2004. godine. Ova je još najstarija od svih do sada. Ima dobrih metafora, ali to su vam zapravo bile dvije kraće pjesme, ja sam ih spojio, izmješao, nadodao nešto sitno i dobio ovu pjesmu.

Volim te gledati
kako spavaš.
Kako duboko udišeš zrak
kao da ti je to dah posljednji.
Kao da se ujutro probuditi nećeš.

Volim te gledati
kako privijaš jastuk k sebi.
Stiščeš ga uz prsa snažno
kao da će te netko ukrasti.
Kao da te ujutro neće biti.

Volim te gledati
kako se ujutro budiš.
Kako široko razdvajaš ruke
kao da ćeš obgrliti cijeli svijet,
no, ti to grliš samo mene.

- a ja sam jedan tužni voajer. Šalim se!!! Jako očajna pjesma al kad te nitko ne posjećuje niti komentira sve ćeš učiniti, osim...

Kao mornar izgubljen na pučini.
Sam podigao sam svoj jarbol.
Molio sam se vjetru u leđa
i povratku kući...
Nisam želio ostati sam,
a jedino što sam dobio
je bezdušno veče.
Želio sam da me pronađeš.
Da me ne ostaviš izgubljenog.

Pročitana knjiga
brzo postane zaboravljena.
Ostavljena na nekoj dalekoj polici.
Ja nisam želio biti zaboravljen.
Nisam želio biti ostavljen na polici.
Želio sam da mi se vraćaš
svakoga dana i da me čitaš iznova.
Samo da me ne ostaviš samog.

A što sam sada?
Davno izgubljeni mornar
i daleko ostavljena knjiga.
Ja sam zaboravljen!
Ja sam ništa!

- Ovo je isto davno nastala pjesma. Mislim da me za tu pjesmu inspirirao neki film koji sam bio gledao, ali nisam siguran. Pjesma je lijepa i vrlo sporog ritma, ali to sam trebao napisati na početku da znate kako je čitati. Sad je gotovo...

Gledao sam svijet,
a vidio sam samo rat.
Samo bespotrebnu borbu.
Samo izgubljene snove
koji su prebrzo zaboravljeni,
a sada samo patnju znače.

Nade su ishlapile s
jutrnjom rosom.
Osmjesi su izgubljeni sa
zalaskom sunca,
a ljubav je postala samo mit.

Ja nisam više sretan.
Ja više nisam nasmješen.
Nisam niti zaljubljen,
već beskrajno razočaran.

Sad bi u smeđim uvojcima
pronašao sanagu za dalje.
Jedino što vidim su
grane tužne vrbe.
Svaki list je kao još jedna suza.
Još jedna izgubljena nada.
Još jedan izgubljeni san.

- Ovu sam pjesmu davno napisao. Još u 4. mjesecu prošle godine. Baš sam ju našao i baš mi se svidjela. Ne sjećam se što me inspiriralo niti kako, ali ova pjesma zbilja zrači (depresijom)...

Već dugo nism spavao.
Gledao sam u zagonetnu noć
u kojoj sam htio vidjeti sreću
na oblacima što me dozivaju.

Volio sam gledati zvijezde
kako mi podrugljivo trepću.
U jednom trenutku bi se ugasile
i nestale sa noćnoga neba.

Povjetarac bi užurbano šaptao
tajne koje ne bi trebao znati
dok bi sa sobom nosio latice
što su s jabuke otpale.

Zaplivao bi u nemirnoj rijeci
dok bi me vali bacali
u stranu. Nisam se bojao.
Plivao sam sve do druge strane.

Na drugoj strani nisam pronašao
ono što sam tražio.
Poželio sam da sada mi povjetarac
šapuće pod zagonetnom noći
i zvijezdama dok vali udaraju u obalu
pod nogama mi.

- ne znam što da vam kažem o ovoj pjesmi. Nije loša al imam i boljih samo vam ih ne mogu dati sve od jednom nego na kapaljku.

Lice bez osjećaja.
Nečitljivi ozbiljni pogledi.
Baš joj je krv iz ruke potekla.
Tekla je kao svježa voda
iz izvora mlade rijeke.
Nestalo je života iz njenih usana.
Šaputanja i osmjesi su utihnuli.
Ostala je samo ukočena sjena
one ljepote što je nekoć sjala.
Samo je krv teći nastavila.
Već je obojila vodu
u ružnu, crvenu boju smrti.

Od užasa nije osjetila bol.
Na strah nije stigla pomisliti.
Nestalo je boje u njenim prstima.
Tijelo je potonulo dublje u vodu.
I dalje je gledala strop.
Na jedan kratak trenutak
njene usne su se raširile u osmijeh.
Kao da je vječnost okusila.

Suze tu ne bi pomogle.
Učinila je što je mislila da trebe.
Ljubavi je željna bila.

- Pjesma govori sama za sebe. Stoga no coment!

I da sam mogao
rijekama ljubavi ploviti,
kupati se u sreći
i biti obasjan suncem
zadovoljstva,
a ne imati nju-
rijeke bi postale mržnja,
kupke bi postale žalost,
a sunčanim nebom bi
vladala pomračina.
Sve samo zbog nje...

Zbog nje sam ostao u mraku
okružen mržnjom i tugom.
Sanjao sam žarko sunce,
plava nebesa te jesenji vjetar
koje mi je ona otela.
I tako,
dok mi je život bio izgubljen
u crnim noćima,
sanjarenja su se kretala bistrim danima.

Shvatio sam da su bez nje
snovi stvoreni samo za ljude,
a more samo za mene.

- Ovu pjesmu sam napisao na primjer Petrarchinih pjesama jer nam je to bio grupni zadatak. Ja sam napisao ovu pjesmu i naravno da smo pobjedili (ja inače nisam umišljen), ali smo dobili samo plus jer nam profa ima neku svoju politiku kako se petice ne djele bez veze. Ovo uopće nije bez veze! Ovo je remek djelo (al ja stvarno nisam inače umišljen)! Pjesma je možda malo patetična a epiteti neoriginalni, meni se baš sviđa. Nije posvećena ni jednoj curi ili simpatiji zato što je to bio zadatak jer ja inače pišem misaone i samoubilačke pjesme. Imam legicu kojoj odlično ide erotska poezija (Sara)...

Ovo je mjesto kraj svemu,
no, ujedno, i početak.

Ovdje se brišu suze,
no ovdje one i teku.
Ovdje snovi završavaju,
no ujedno i nastaju.

Ovdje sam se prvi put nasmijao,
ali i izgubio sposobnost smijanja.
Ovdje sam povjerovao u raj,
ali i izgubio vjeru u njega.

Ovdje sam stvarao nova prijateljstva,
a ujedno gubio ona stara.
Ovdje sam prvi put osjetio kišu,
a ujedno i prvi put izgubio sunce.

Ovdje sam gledao prvi zalazak sunca,
no, naravno, i po posljednji put.
Ovdje sam prvu pjesmu napisao,
no, naravno, i onu posljednju.

Ovdje se nikada nisam zaljubio
niti se osjećao sigurnim.
Nikada nisam prestao krvariti.
Ovdje mnoge stvari nisu ni započele,
a već bi prošle, završile.

Na ovom mjestu sam prvi put
pomislio na odlazak s ovog mjesta.
Posljednjom pomisli sam i otišao.
Baš dok je sunce zalazilo.

-Ova pjesma je jako tužna i zadire zastrašujuće duboko u moju intimu. Kada pišem pjesme riječi teku same. Tek kada ju napišem ocjenim je li ta pjesma dobra. Nisam ni sam shvaćao na koji ja naćin razmišljam i funkcioniram sve dok nisam počeo pisati pjesme. Tek kada sam se u potpunosti prepusti shvatio sam što može izaći iz mene i tek tada su nastale najlepše moje pjesme. U boxove ću uskoro poćeti pisati svoje prve pjesme pa ćete moći vidjeti tu ogromnu razliku. Do tada...

Vjerovao sam vjetru u kosi
i mirisu cvijeća što je vjetrom nošen.
Slušao sam njihove savjete
i pustio ih da me vode.
Prepustio sam se do kraja.
Ko što se zemlja prepusti kiši
ili ko što se noć prepusti danu.

Vjerovao sam iskreno.
Mislio sam da će me dovesti
do toliko obećavane mudrosti.
Do iskrene ljubavi.

Voljeti nisam znao
pa sam pomoć trebao.
Pomoći sam se i nadao.
No, samo sam jedno shvatio;
Nisu svi stvoreni za ljubav.
Kukavice čekaju da budu voljene
dok hrabri vole
i bore se za tu ljubav.

Za kukavice se nitko ne bori
pa se nije ni za mene.

-Ovu sam pjesmu napisao inspiriran izrekom koja se i spominje. Pjesma je prosječna, al i nije tak loša! Nadam se da me baš nećete ispljuvati previše...

U očima djevojke
nekoć sam vidio budućnost.
Vidio sam sreću i ljubav.
U njenim očima vidio sam sebe
kao sretnu osobu.
Uz nju sam mogao biti što god sam htio,
a ponajviše sretna osoba.

Svake noći i svakog dana
sanjao sam da je pored mene
i da još uvijek vidim sreću
u njenim divnim, smeđim očima.

Kad je pošla vlastitim putem,
izgubio sam njene oči u kojima sam bio sretan.
No ponajviše
izgubio sam nju uz koju
jesam bio sretna osoba.

Sad sam samo tužna sjena
koja samo sanjati može njene
sretne oči.

-Ova pjesma je posvećena jednoj mojoj jako bliskoj prijateljici s prekarsnim očima, koje sam u pjesmi i opisao. One su bile moja muza. To mi je jedna od najdražih pjesama. Još mnogo pjesama je posvećeno drugim osobama koje mi daju snagu da se guram kroz život. Ova je posvećena Sari.
Nadam se da će vam se svidjeti!